Jedan od najvećih problema savremene književne produkcije za djecu jeste sistematsko potcjenjivanje dječjeg čitaoca. Polazi se od pretpostavke da dijete mora biti stalno zaštićeno od kompleksnosti svijeta, pa se tekstovi pojednostavljuju, konflikti ublažavaju, a jezik sterilizuje do tačke gubitka estetske i misaone vrijednosti.
Takav pristup ne govori o stvarnim mogućnostima djece, već o strahu odraslih.
Djeca su sposobna za duboko čitanje – često i dublje od odraslih – upravo zato što nemaju potrebu da se brane ironijom, cinizmom ili distancom. Dijete ulazi u tekst otvoreno, bez unaprijed izgrađenih mehanizama odbrane. Ono prihvata svijet priče kao ozbiljan prostor u kojem se nešto važno dešava.
Fantastika koja poštuje dijete:
- ne izbjegava teške teme
- ne objašnjava sve do kraja
- ne zatvara priču u lažnu utjehu
Ona ostavlja prostor za razmišljanje, za tišinu poslije čitanja i za pitanja koja nemaju odmah spreman odgovor.
Teorije koje smo navodno zaboravili
U teoriji književnosti odavno je prisutna ideja da značenje teksta ne nastaje samo u samom djelu, već u susretu teksta i čitaoca. Teorija recipijenta, naročito u okviru estetike recepcije, polazi od toga da je čitalac aktivni učesnik u stvaranju smisla književnog djela.
U slučaju književnosti za djecu, taj odnos je dodatno složen.
Dječji čitalac rijetko dolazi do teksta neposredno. Književnost za djecu gotovo uvijek je posredovana i filtrirana kroz tri nivoa odraslih:
- pedagoge
- nastavnike
- roditelje
Oni odlučuju šta je „prikladno“, šta je „uzrastu primjereno“, šta se smije, a šta ne. Na taj način, dijete često ne čita ono što bi moglo razumjeti, već ono što je prošlo filtere odraslog straha, moralne panike ili pedagoških pojednostavljenja.
Problem nije u postojanju tih filtera – problem je u tome što oni često ne polaze od djeteta kao ozbiljnog recipijenta, već kao bića koje treba zaštititi od samog čina mišljenja.
Simboli, metafore ili stvarni svjetovi imaginacije?
Upravo tu fantastika ima ključnu ulogu. Kao forma koja koristi simbol, metaforu i izmišljeni svijet, ona omogućava da se složena pitanja obrade bez direktnog didaktizma. Fantastika ne nameće zaključke – ona ih nudi kroz iskustvo.
Književnost za djecu nije i ne bi smjela biti „podrumska književnost“, kako se često nazivala u teorijskim i kulturnim hijerarhijama. Taj izraz govori više o položaju djece u društvu nego o vrijednosti same književnosti.
Danas, i u svijetu i kod nas, književnost za djecu postaje prostor rasta:
- estetskog
- etičkog
- misaonog
Ne kao priprema za „pravu književnost“, već kao njen ravnopravni dio.
Fantastika u tom kontekstu nije bijeg od stvarnosti, već način da se dijete u stvarnost uvede pažljivo, simbolički i smisleno. Ona omogućava suočavanje sa strahom, gubitkom, odgovornošću i izborom bez banalizacije i bez lažne sigurnosti.
Ako prihvatimo dijete kao ozbiljnog čitaoca, tada se i uloga književnosti za djecu mijenja. Ona prestaje da bude pedagoški alat ili sredstvo zabave i postaje ono što književnost u suštini jeste: prostor u kojem se svijet promišlja.
Fantastika, u tom smislu, zauzima centralno mjesto.
Ne zato što je „lakša“, već zato što je sposobna da govori o najtežim stvarima na jeziku koji dijete razumije.
Jer, na kraju dana svi smo mi iz jednog Ormara ili sa jednog Perona.
marija nenezic 
Leave a comment