marija nenezic

Kada neko prvi put čuje naslov Čuvari groblja, obično se nasmiješi ili pomisli: „Mračno, zar ne?“
Da, priča jeste mračna, ali tama ovdje nije cilj. Ona je sredstvo. Most. Ulaz u prostor gdje djeca uče da gledaju strah u oči, da ga razumiju i da se od njega oslobode.

Bajke su istinite ne zato što nas uče da zmajevi postoje, već zato što nas uče da se zmajevi mogu pobijediti.

Postoji jedna stvar koju gotovo niko ne zna o nastanku ove knjige.
Nije u zvončićima koji su treskali, ni u psima koji su šetali među nadgrobnim spomenicima, niti u hladnoći tih jutara kada sam zapisivala prve scene.
Ono što je stvarno oblikovalo knjigu bio je dijalog između autorskog i uredničkog instinkta.

sjenke nisu nužno opasne, već mjesto gdje se rađaju pitanja, znatiželja i hrabrost.

Kada se autorski instinkt sretne s uredničkim glasom

Svaka priča nosi svoj vlastiti tempo i ritam.
Kod Čuvara groblja sam stalno balansirala između instinkta autora — koji želi pričati, voditi čitaoca kroz magiju, istraživati sjenke — i instinkta urednika — koji pazi na strukturu, ritam, jasnoću i sigurnost mladog čitaoca.

Nekad bi scena izgledala savršeno u mojoj glavi, ali urednički glas bi rekao:
„Ne, ovo je previše zastrašujuće. Probaj ovako…“ A nije da se nisam lomila oko Babe Marte da bude strašnija…
I tako bi scena prolazila kroz nekoliko verzija: ponekad mračnija, ponekad svjetlija, sve dok ne pronađe taj balans između napetosti i topline.

U svijetu Čuvara groblja, svaka sjenka ima svoju priču, a svaka priča ima svoju lekciju — ne onu koju odrasli nameću, već onu koju djeca sama otkrivaju.

Taj balans je ključ. Djeca mogu podnijeti mračnu priču — ali samo ako vide svjetlost, ako osjećaju toplinu i prisutnost saputnika koji im pokazuje da nisu sami.

Likovi: fragmenti stvarnog života

Svaki lik u knjizi nosi dijelove stvarnog svijeta: fragmente straha, radoznalosti, hrabrosti i nesigurnosti.
Neki likovi su inspirisani djecom koju sam posmatrala: kako hodaju školskim dvorištem, kako šapću tajne, kako se smiju i plaše u isto vrijeme. A neki su jednostavno onakvi kakve sam ih znala: psi koji su me pratili i družili se sa mnom.
Znate, oni napušteni ali i oni vlasnički.

Jedna od scena koja je prošla najviše revizija je scena sa sjenom i Zlatnim nitima koja prati glavnog junaka kroz groblje dok treba da se “suoči” sa babom Martom.
Djeca osjete misteriju, ali ne i opasnost.
U tom trenutku likovi psi prestaju biti samo fikcija, a postaju vodiči kroz emocije koje djeca svakodnevno doživljavaju. Postaju vodiči nas samih kroz priče koje nas oblikuju.

Pisanje kao otkrivanje

Pisanje Čuvara groblja bilo je istraživanje.
Svaka rečenica, svaki opis, svaki dijalog testirani su kroz prizmu: „Da li dijete ovo može razumjeti? Da li ga ovo plaši ili intrigira? Da li izaziva radoznalost i osjećaj hrabrosti?“

Nije dovoljno samo smisliti radnju. Mora postojati ritam koji diše, prostor za maštu i likovi koji su saputnici, a ne predavači!
Mračne priče za djecu ne ih uče da se boje. One ih uče da gledaju strah u oči, da ga razumiju i da pronađu svjetlost u njemu.

Lansiranje i reakcije

Kada knjiga napokon dođe do ruku čitalaca, svaki pogled, komentar ili pitanje od djece ili roditelja potvrđuje jedan osjećaj: sve što smo pažljivo gradili, balansirali i oblikovali ima smisla.
Djeca su najiskreniji kritičari. Ako ih zanima, ako im se dopada, ako im daje snagu i radoznalost — tada znaš da je proces bio ispravan.

Čuvari groblja nisu nastali da uplaše. Nastali su da pripreme.
Pripreme djecu za svijet u kojem se susreću sa strahom, ali i sa ljepotom, radoznalošću i hrabrošću. Sretanje jednog svijeta koji je tu oko nas…

Poruka za autore i čitaoce

Ako postoji tajna iza stvaranja Čuvara groblja, ona nije u sjenama, psima ili hladnim jutarnjim satima. Nije to toliko ni tajna o Babi Marti, uostalom, vještičiji sat sve otkriva.
Tajna je u iskrenosti prema priči, u slušanju djeteta u sebi!
U vjerovanju da svaka priča, koliko god mračna izgledala, može biti i topla, nježna i čarobna.

Knjige poput Čuvara groblja pokazuju nam da djeca ne traže da budu zaštićena od tame.
Oni traže da im se pruži ruka kroz tu tamu.
Da im se pokaže kako da se suoče s onim što ih plaši.
I, konačno, kako da pronađu vlastitu snagu u pričama koje čitaju.

Ako postoji tajna iza stvaranja ove knjige, ona nije u sjenama, psima ili hladnom jutru.
Tajna je u iskrenosti.
U slušanju djeteta u sebi…
U vjerovanju da svaka priča, ma koliko mračna izgledala, može biti i topla, nježna i čarobna.

…Jer moj omiljeni bajkolog Džek Zajps rekao je (parafraziram) književnost za djecu je, u suštini, odraz autora koji piše djetetu u sebi, iz svijeta koji je nekada bio njegov vlastiti…

Upravo zato su „Čuvari groblja“ važni za djecu: kroz Vihora uče što je hrabrost i to onu iskonsku, tihu, koja se rađa kad nemaš izbora osim da kreneš naprijed. Kroz Groma otkrivaju dosljednost, snagu da ostaneš vjeran sebi čak i kad se sve oko tebe mijenja. Uz Kuju Žuju uče požrtvovanost, toplu i nenametljivu, kakva postoji samo kod onih koji vole bez očekivanja. A sa Babom Martom otkrivaju bezgraničnu ljubav, onu koja grije čak i kad priča vodi kroz mračne šume i crveno nebo. Svaki od ovih likova postaje mali vodič i podsjetnik da se najvažnije životne vrijednosti ne predaju dječjoj ruci kroz hladne paragrafe i lekcije, već kroz priče koje ih djeca žive zajedno sa junacima.