marija nenezic

Čitam oduvijek — uvijek i svuda.
U redu, priznajem: jedne godine sam pročitala toliko knjiga da me je danas pomalo sramota da kažem broj. Čitala sam dok sam išla na fakultet, na mobilnom telefonu, u prevozu, u čekaonici, između dva obroka… i, naravno, do kasno u noć.

Fun fact: jednom sam čitala s temperaturom toliko visokom da mi je svjetlost sijalice smetala, pa sam upalila svijeću. Sjećam se kako sam tada mislila — ako ugasim knjigu, ugasiće se i svijet koji se uistinu i slamao od upale grla.

Čitala sam dok spremam hranu, dok čekam da proključa voda, dok neko zove da „izađem malo“. Knjige su mi bile i izgovor i društvo, i bijeg i dom.
Sad, kao mama, čitam manje nego prije — ali nije to strašno. Ponekad su to samo rečenice moje knjige dok beba spava, ponekad slikovnice koje čitam svom sinu, ali svaka od njih ima isti onaj osjećaj: mir, toplinu i smisao. Kad je teško otvorim knjigu, podvučem red ili dva, zatvorim je i nastavim dalje.

Fali mi onaj ritual koji sam imala — kafa, dobra muzika i knjiga koja čeka da me odvede daleko. Fali mi, ali ne žalim se. Naučila sam da čitanje ne mora biti luksuz; ono je disanje, čak i kada traje samo pet minuta.

Svaka čitalačka kriza prođe. (Danas mi zvuči nevjerovatno da sam ih ikad imala!) Knjige su uvijek bile tu — kao tihi svjedoci, kao prijatelji koji razumiju i kad beščujno ćutim. Beščujno kao riječ, nije li genijalna?

Voljela sam čitati još kao dijete, i mislim da ne postoji žanr koji me makar jednom nije pronašao. Ipak, svako od nas ima onu jednu knjigu — onu kojoj se vraća, koja se ne čita samo očima, već i srcem.
Ja sam svoju našla. I još je čitam. I još uvijek vjerujem da svaka knjiga koju otvorimo — pomalo otvori i nas same. Sve dok ima knjiga ima i nas.