marija nenezic

Život za Čuvare groblja se nastavio baš onako neočekivano – a današnji tekst donosi intervju sa glavnim i odgovornim iz Grobljanske 13. Sa nama je hrabri i radoznali pas čuvar Vihor. O samoći, o dužnosti, o hrabrosti, i o nekim simpatičnim i ne baš tako simpatičnim stanarima Grobljanske 13…

Novinar: Vihore, kako si se osjećao kada si se prvi put našao na ulici?
Vihor: Kao da sam nestao. Ljudi su žurili, niko nije gledao u mene, a ja sam bio gladan i promrzao. Tada sam pomislio da ću zauvijek biti nevidljiv. Ali izgleda da baš oni koji misle da su nevidljivi postanu najveći čuvari.

Novinar: Šta si prvo pomislio kada si upoznao druge pse čuvare?
Vihor: „Napokon nisam sam!“ Iako, da budem iskren, prvo smo se malo mjerkali, svako od nas nosi svoje ožiljke. Ali onda shvatiš – kada vas veže ista tajna, postajete porodica.

Novinar: Šta najviše voliš kod Marte?
Vihor: To što se ne boji da bude djevojčica čak i kad svi misle da je strašna Baba Marta. Ima toplo srce, ali ga ponekad sakrije iza snijega i vjetra. To je važno razumjeti kod nje.I naravno, kod nje najviše volim što vjeruje psima.

Novinar: A kod Groma? Šta ti se kod njega najviše dopada, a šta te nervira?
Vihor: Kod Groma volim što je snažan i uvijek ide prvi kad je opasno. Nervira me što ponekad misli da sve zna najbolje. Ali opet, znam da bi dao život za nas, i zbog toga ga poštujem.

Novinar: A šta te generalno najviše nervira?
Vihor: Ljudi koji bacaju kamenje na pse. Ili oni što okreću glavu kao da nas nema. To je najteže. Mnogo je gradova sa napuštenim psima. mada, tehnički ja nisam napušten. Ali svejedno. Razumijemo se.

Novinar: Šta misliš o mačkama Tmuši i Tmi?

Vihor: Eh, te dvije… uvijek šapuću neke tajne, a nama ne kažu sve. Kao da uživaju da nas drže u neizvjesnosti. Ali, iskreno, bez njih bi groblje bilo previše tiho.

Novinar: A Žuja?
Vihor: Žuja je kao dobra tetka – voli da gunđa, ali uvijek se pobrine da svi imaju bar malo topline i hrane.

Novinar: Koja je tvoja omiljena zanimacija na groblju?
Vihor: Volim da jurim vjetar među spomenicima. Nekad mi se čini da vjetar jurca nazad i da se igramo zajedno.

Novinar: A o čemu sanjaš kada zaspiš?
Vihor: Sanjam da svi psi imaju dom, ali da se i dalje sastajemo na Grobljanskoj ulici da čuvamo proljeće. U mojim snovima, niko od nas nije gladan, i svi zvončići zvone od radosti, a ne od opasnosti. I sanjam da nađem cara Dukljanina…

Novinar: Da li bi, da možeš, živio negdje drugo osim na groblju?
Vihor: Da imam kuću i svoje ljude, ne bih se bunio. Ali da biram – uvijek bih se vraćao na Grobljansku 13. Jer tamo sam postao ono što jesam – čuvar.

Novinar: Šta ti je najljepše u tome što si čuvar?
Vihor: To što znam da nikad više nisam sam.

Novinar: A najteže?
Vihor: To što ponekad moram da gledam kako proljeće nestaje… i da čekam dok ga opet ne vratimo.