marija nenezic

Svaka istorija krije svoju predistoriju, a moje čitanje knjiga koje vrijede uvijek ima svoj početak prije početka. Ni ova knjiga nije izuzetak.

Kada mi je knjiga Biblioteke mačke spavaju naopačke stigla na dar od drage prijateljice iz Republike Srpske, srce mi je zaigralo od radosti. Poklon je bio pažljivo biran, kao što prave knjige i dolaze – iz ruku onih koji razumiju njihovu vrijednost. Poštar ju je donio na adresu moje nekadašnje kuće, gdje još uvijek primam pošiljke… Ta kuća, međutim, čuvala poseban dio mog srca – tamo je živjela moja mačka Freya.

Freya je bila jedinstvena. Slična Lulu iz knjige – pametna, dostojanstvena, načitana, prava čuvarka naše porodične biblioteke. Dok sam se ja selila, ona je ostajala u kući s tekućom vodom, tri vrste hrane i beskrajnim policama knjiga – uvijek slobodna, a opet uvijek prisutna. Odana. I ne volim kad neko kaže da mačke lako zaborave vlasnike. Nažalost, baš tog dana kada je knjiga stigla, Freyino zdravlje se pogoršalo. Veterinar je rekao da je hitno dovedemo. Deset dana prije svog sedmog rođendana, Freya nas je napustila. Nisam imala snage da tih dana otvorim knjigu. No, na dan njenog rođendana, u boginjinu čast, konačno sam je pročitala.

Ova knjiga je dirljiva, duhovita i topla. Ma šta napričah! Kakva je to smjelost tako okarakterisati knjigu?

Roman prati život mačaka koje su se domišljato snašle da uđu u biblioteku, prostor koji postaje njihovo utočište i mjesto avantura. Nije da nisam u jednom trenutku poželjela da se mijenjam sa mačkama! Ćivjeti među knjigama, disati tu najljepšu prašinu života…

Kao pisac, znam koliko autorima znače povratne informacije, pa ću biti iskrena: voljela bih da je knjiga duža, razigranija, da nas povede u još više avantura ovog mačjeg tria fantastika! Jer, da! Želim još o njima čitati! Želim uživati u njihovom druženju, odnosu koji se tako pažljivo gradi. Mačke to su bića koja želimo biti!

Stil pisanja podsjeća na Branka Ćopića, ali se vješto prepliće s ozbiljnošću kada se govori o knjiškim dušama. Nadam se da će autor jednog dana napisati i ozbiljnu biografiju mačaka iz biblioteka – one to zaslužuju, možda i više nego što mi, dvonožna bića, umijemo prepoznati.

P.S. Crna mačka sa slika nije moja – to je komšijski mačak koji bezobzirno koristi naše dvorište da upija sunčeve zrake. Kažu da je komšijsko sunce toplije – izgleda da i mačke to znaju. Moja je Freya znala da su pseće granule ukusnije.

A ako vas kojim slučajem čudni bibliotečki putevi dovedu pred ovu knjigu, ne žmirkajte – vrijedi je čitati. Knjige i mačke to zaslužuju!