marija nenezic

Malo je knjiga koje me natjeraju na plač. Malo je knjiga zbog kojih žalim što ih nisam imala u djetinjstvu. Na prvom mjestu, tu je veličanstvena Gejmenova Knjiga o groblju, zbog koje sam bila tužna što je nisam prvi put pročitala sa osam godina. No tada, možda malo kasnije, čitala sam Poterove avanture. Gledala Kaspera. I emisiju Da li se plašite mraka?

U skladu sa svim tim, toj listi pridružujem još jednu prelijepu priču. Za Babu Jagu čula sam veoma rano, kroz Vasilisu Prekrasnu, moju omiljenu rusku bajku. Baba Jaga – to čudovište koje živi u kući sa kokošijim nogama, demonskog porijekla (bar su nas tako učili) – bila je domaćin Vasilisi. I, šta se desilo? Pomogla joj je. Uprkos ružnoj spoljašnjosti, ja tada nisam imala zamjerki na njeno postojanje. A ni kasnije, kad sam proučavala mitove i legende.

I ostala sam pri tom mišljenju i nakon čitanja uistinu veličanstvene knjige za djecu, koja se u hrvatskom izdanju Mitopeje pojavila pod naslovom Kuća na kokošijim nogama autorke Sofije Andersen.

Kuća koja hoda i priča

Kao i sve knjige koje pretenduju da osvoje naša srca, i ova počinje bajkovito: tu je šuma, šumska okućnica, mirisi i zvuci koji već u uvodu stvaraju čaroliju. Ali odmah se otkriva i tajna – kuća ima kokošije noge. Dva-tri puta godišnje, bez upozorenja, ona porodično domaćinstvo vodi na neko novo mjesto. Iako naratorku to tišti, nama čitaocima je jasno da putovanje vodi u svijet bajke.

Uranjamo u šumovitu atmosferu da saznamo kakva je ta Baba. Pa još i Jaga. Ja, naravno, „znam“ ko su babe Jage. Znam i ko su Babe Marte. Ali… baš radi ove knjige prepustila sam se dječijoj perspektivi. I bilo je vrijedno.

Marinka i spoznaja

Glavna junakinja, Marinka, nosi bolnu samospoznaju: ona je duh. Zamislite da čitavog života mislite da ste jedno, a onda otkrijete da niste ono što ste mislili. Da ste se sve vrijeme borili protiv sudbine koju ste zapravo već doživjeli. To je ta bol koju Sofija Andersen uspijeva prenijeti kroz bajkovitu, a opet duboko ljudsku priču.

Babe Jage, vječne i osjećajne

Babe Jage nisu zle vještice koje jedu djecu za užinu – kakva notorna laž! One su osjećajna bića, koje žive stotinama godina i vode duše pokojnika iz svijeta živih u svijet mrtvih. Imaju svoje legende, običaje, takmičenja i rituale. Njihovi životi broje i po koju laž – ali, zar naši ne broje isto?

Ova knjiga uči nas o obavezama, dužnostima, željama i nadanjima. O istinama koje se otkrivaju tek na kraju. I o osjećanjima koja Babe imaju, iako smo skloni da im to oduzmemo.

„Ti si umrla kada si bila beba, i slijedila sam te preko Kapije. Ali ti si se vratila. Tvoja duša je odabrala da ostane ovdje, sa mnom i kućom. Ti moraš biti Jaga.“

I onda kada mislimo da ne može biti tužnije, otkrivamo da i Babe imaju svoje slabosti:

„Žao mi je. Nisam mislila da te lažem ili da ti krijem istinu. To je samo… samo sam voljela to što si moja unuka.“

Zašto je ova knjiga posebna

Neću otkrivati gdje sam sve bila emotivna dok sam čitala ovu knjigu. Ali reći ću: ovo je priča koju mogu čitati i djeca, i ona djeca u nama. Svi mi koji volimo slatkaste, a duboke priče o duhovima koje zavolimo. O kući koja hoda. O Babama Jagama koje imaju – svoje snove.