marija nenezic

(odlomak iz knjige Hari Poter i arhetipi herojske inicijacije)

(…)Kako vidimo iz svih ovih definicija, a promatrajući i elemente žanra u okvirima čudesnog i fantastičnog, te idući tragom podjele fantastike u  odnosu prema datom svijetu, najviše nedoumica ostaje na granici fantastične priče, (odnosno romana) i bajke. Iako smo već naveli definicije koje čine distinkciju ova dva žanra, a koja se ogleda baš u odnosu prema svjetovima i magiji, ostaje pitanje kako i na koji način se žanrovski odrediti prema bajkovnim elementima u fantastičnim tekstovima. Tom temom najviše se bavila upravo Marija Nikolajeva, iznoseći jasne i precizne distinkcije, a upravo istražujući mikro elemente koje je razvio Džek Zajps. Naime, jedan od najpoznatijih svjetskih bajkologa u književno-teorijski svijet uvodi pojam meme, koji preuzima od Ričarda Dokinsa, i unosi ga u svijet bajki, da ga konkretnije interpretira i opiše u skladu sa žanrovskim odlikama.  Objašnjenje mimeme, kako to Dokins navodi, pronalazi u singeriji, što će reći u eklektizmubiologije (virusologije i teorije evolucije) koju veže za kulturu i kulturno prenošenje:

Ta nova juha je juha ljudske kulture. Za tog novog umnoživača potrebno nam je ime, ime koji će opisivati ideju o jedinici prenošenja kulture, ili o jedinici oponašanja. ’Mimema‘ dolazi od prikladnog grčkog korijena, no ja želim jednosložnu riječ koja jednako zvuči kao ‘gen’. Nadam se da će mi moji prijatelji klasičari oprostiti ako mimeme skratim u mem.* Ako je to neka utjeha, može se smatrati kako je ta riječ u vezi s ‘memorijom’, ili s francuskom riječi meme.

Kada je riječ o teorijskim dometima proučavanja fantastike, mnogi teoretičari insistiraju na jednoj nadasve interesantnoj premisi – a to je da je fantastika iziskuje drugačije termine u tipologiji narativne podjele i da novih termina nema. Uprkos tim tvrdnjama  –  da fantastika zahtijeva „drugačiji aparat“ za tumačenje i analizu djela i da takvih termina nema, javlja se Zajps i Nikolajeva koji uvode termine: mimema  i fantazema. No, svakako prateći Zajpsov rad na temu bajki i toga zašto bajke opstaju, možemo doći do odgovora kako su se razvile i fantastične priče, odnosno na kojim temeljima su se prenijele i izgradile u savremenoj književnosti. Odgovor na to pitanje leži u  terminu mimeme, a u ovom radu, na primjeru sedmodjelne sage o  Hariju Poteru, analiziraćemo mimeme, fantazeme i ostale gradivne elemente koji su uticali na formiranje najpoznatijeg savremenog fantastičnog teksta koji je uzdigao i fantastiku i dječiju književnost na najviši  nivo.

U knjizi Zašto bajke opstaju Zajps uvodi mimeme preko teorije  i objašnjava zašto su neke bajke opstale dok druge  nisu. Naime, Zajps smatra da su bajke preživjele upravo zbog određenog tematskog i etičkog nukleusa koje izvjesne teme imaju, i da su se tako prenosile sa prostora na prostor, tačnije, prateći Dokinsovu teoriju, Zajps navodi da su se neke bajke širile poput virusa.  Ne ulazeći u ritualni i sakralni karakter bajki, njihovu prvobitnu namjenu, ne pokušavajući da pretenciozno tvrdimo da je moderna fantastika isključivo nasljeđe bajkovnih tekstova,  moguće je primijeniti Dokinsovu teoriju i na žanr fantastike.  Za Dokinsa, mimema je jednostavno umnožavanje, širenje kulture, civilizacije, a to u okviru književnosti (fantastične), a ponajviše bajkovne, vidi Zajps;

  Ovo je nemoguće znati jer umjetnička bajka je slična posebnim biološkim vrstama koja su se uzgajane sporo u usmenoj tradiciji, a onda su odjednom procvjetale i širile uz pomoć štamparske prese i novih društvenih i tehnoloških formi transmisije. Krajem sedamnaestog vijeka književna bajka je buknula i počela da se razvija i širi jednako i nastavila da se snažno transformiše do današnjih dana. Može izgledati čudno upoređivati žanr bajke sa prirodnim oblikom vrste. U stvari, književna bajka je evoluirala iz priča usmene tradicije, dio po dio u procesu postepenog prilagođavanja, generaciju po generaciju u različitim kulturama ljudi koji su usmene priče ukrštali sa književnim pričama i širili ih. Ako uzmemo u obzir da ljudska bića mentalno i fizički zamišljaju priče kao materijalne proizvode – kulture, onda je moguće analizirati kako su posebni oblici pripovijedanja nastali kao vrste ili ono što književni kritičari nazivaju žanrovima. Znamo da je postojalo mnogo različitih vrsta pripovijedanja i u dalekoj prošlosti  i da su one izrodile tipove „čudesnih“ priča koje su prethodile književnim bajkama. Takođe znamo da je bilo mnogo vrsta fantastičnih  i  čudesnih usmenih i književnih priča koje su poslužile za formiranje hibridne „vrste“ književne bajke. Kao rezultat toga, možemo pratiti istorijsku evoluciju mnogih od ovih priča ispitivanjem kako su se djelovi priče akumulirali u različite  kulture, a zatim na kraju stopile u formu žanra. Ne možemo sa istorijskom preciznošću reći kada je književna bajka započela svoju evoluciju, ali možemo pratiti motive i elemente književne bajke do brojnih vrsta pripovijedanja i priča iz davnina koje su doprinijele formiranju određene grane kazivanja i pisanja bajki.  U zapadnoevropskoj tradiciji ovo grananje se dogodilo negdje u ranom srednjem vijeku (možda i ranije) i dovelo do društvene institucije posebnog književnog žanra (conte de fée) u sedamnaestom vijeku, koji danas nazivamo književnom bajkom. Uporedio sam evolucioni proces specifičnog oblika usmene čudesne priče i književne bajke sa procesom kontaminacije i zaraze – motivi i zapleti priča su se širili poput virusa koji su na kraju formirali jasno prepoznatljiv žanr, vrstu ili virus koji uopšteno zovemo bajkom. (označila M. N.). U vrijeme kada sam pokušavao da razvijem svoje ideje, već́ sam bio upoznat sa teorijom relevantnosti Dena Sperbera i Dirde Vilson i Sperberovim epidemiološkim pristupom kulturi, ali nisam bio upoznat sa konceptom mimeme Ričarda Dokinsa, kulturnog replikatora koji je doveo do uspona mimetike – spekulativne teorije koja, vjerujem, dopunjuje Sperberov epidemiološki pristup kulturi iako Sperber sumnja u memetiku“ (Zajps 2006: 3-4 )^[1].

Nikolajeva u svojoj knjizi Magični kod u kojoj se bavila detaljnom analizom djela i žanra fantastike za djecu i mlade, navodi  i fantazeme kao jednu od metodologija rada:

  Polazeći od ove definicije, definišem fantazemu kao rekurentni narativni element koji je svojstven fentezi kao žanru. Kao što će se vidjeti iz moje analize, ponekad se fantazme poklapaju sa onim što drugi naučnici nazivaju motivima ili funkcijama. Češće je, međutim, fantazema širi pojam, a motivi i funkcije postaju podređene fantazmemi ili su jednostavno njihove varijable. Ovo je posljedica činjenice da se fantazeme mogu proširiti u čitavom tekstu (npr. opis sekundarnog svijeta), ali i biti ograničene na mali narativni detalj (npr. vrata).  Naravno, važno je shvatiti da je su zaplet, motiv i funkcija  fantazema apstraktni  pojmovi, puki instrument za istraživanje (istakla M.N.). To su  invarijante koje u svakom konkretnom tekstu dobijaju određeni značaj. Varijable su konkretne manifestacije fantazeme u tekstu. Stoga je moj cilj da istražim fantazme kao i moguće varijable. (Nikolajeva 1988)^[2]

            Dakle, fantastički roman pripada savremenom žanru, on je uvijek u nastajanju, i genološka kolebanja, odnosno svojevrsni elektizam, predstavljaju glavnu tipološku odliku, dok bajka predstavlja  čvrstu osnovu u žanrovskoj profilaciji. Djela fantastike modeluju se  kroz mimeme  i  fantazeme. Ono što je bitno istaći jeste da  jedno djelo fantastike ne smije biti tumačeno kroz metaforu ili alegoriju jer na taj način dolazi do dekodiranja žanra i izlaska iz okvira fantastike; predočena zbilja u kojoj egzistira magijski svijet čini osnov svijeta fantastike, kako je to davno istakao Todorov.  Tako, u žanru fantastike imamo prelaske iz jednog svijeta u drugi svijet; ti prelazi mogu biti različiti, od prolaska kroz ormar do prolaska kroz zid; preko ulaska u drugi portal. U skladu sa tim, narativna instanca fantastičkog romana biva označena putovanjem, prolaskom, dislociranjem samog lika aktanta. Način prolaska i način organizovanja određenih motiva u tekstovima fantastike, jesu svojevrsne fantazeme.

Pionir razmatranja morfologije bajke svakako je Vladimir Prop, koji je svoju istoimenu čuvenu studiju Morfologija bajke zasnovao upravo na podjeli predmeta, aktanta i događaja. Skoro sve pobrojane elemente možemo pronaći u savremenim fantastičkim romanima. Međutim, prije nego što se upustimo u detaljnu analizu, navešćemo neke od elemenata kojima Marija Nikolajeva, istaknuta teoretičarka fantastike, pravi distinkciju između bajkovnog i fantastičnog svijeta:

1. U fantastici junak je toliko običan da to može biti bilo ko. U bajkovnom tekstu, junak je imao neobično rođenje ili djetinjstvo. Svojim postojanjem je drugačiji. Junak u fantastičnom romanu nije idealizovan, on može čak biti i neuspješan u zadatku.

2. Junaci, ali i sporedni likovi u fantastici  ne moraju biti polarizovani na apsolutno dobro i apsolutno zlo. U bajkama se takav vid polarizacije podrazumijeva.

3. Fantastika je inkorporirala skoro sve bajkovne motive; i njihova funkcija je identična funkciji u bajkovnom svijetu.

4. Fantastika je čak preuzela i obrazac da junak, baš kao u bajkama, napušta svoje rodno mjesto (kuću, porodicu) i kreće na put; sreta pomagače, neprijatelje, izvršava zadatke, i vraća se kući tako što nosi neko blago.

5. Fantastici nije poznat koncept „živjeli su srećno do kraja života“.

6. Odnos vremena bajke i fantastike je dijametralan:

U fantastičnoj literaturi, likovi su privremeno izmješteni iz modernog, linearnog vremena – chronos – u mitski, arhaično, ciklično vrijeme – kairos – i vraćaju se  u linearno vrijeme na kraju priče^[3] (Nikolajeva 2003: 138).

            Svi ti bajkovni motivi, Propove funkcije, fantazeme Nikolajeve i Zjapove mimeme o kojima će biti riječi kasnije, čine osnovu fantastike. Upravo te mimeme u svijetu moderne fantastike jesu migrirale iz legendi i bajki, zauzimajući svoje pozicije u savremenoj književnosti.

 Najbolji način da se napravi distinkcija između bajki (i tradicionalnih i autorskih) i fantastike jeste to što se radnja bajke odvija u jednom svijetu gdje je,  u okvirima žanra, sve moguće, životinje mogu da govore, želje se ostvaruju posredstvom magije, ljudi mogu da lete itd. Svi ovi natprirodni elementi se uzimaju zdravo za gotovo,  a protagonist se  nikada ne čudi^[4].  (Nikolajeva 1988: 13).

---

^[1] This is because it is next to impossible to know because the literary fairy tale is similar to a special biological species that was cultivated slowly in an oral tradition and then suddenly flowered at one point in history with the help of the printing press and new social and technological forms of transmission. By the end of the seventeenth century the literary fairy tale erupted and began to evolve and spread indiscriminately and has continued to transform itself vigorously to the present day. It may seem strange to compare the genre of the fairy tale to a natural form of species. In fact, the literary fairy tale has evolved from the stories of the oral tradition, piece by piece in a process of incremental adaptation, generation by generation in different cultures of people who cross-fertilized the oral tales with the literary tales and disseminated them. If we consider that tales are mentally and physically conceived by human beings as material products of culture, then it is possible to analyze how special forms of telling originated as species or what literary critics call genres. We know that there were many different kinds of storytelling that existed thousands of years ago in antiquity, and they gave birth to types of “wonder” tales that prefigured the literary fairy tales. We also know that there were many kinds of fantastic and marvelous oral and literary tales that served to form the hybrid “species” of the literary fairy tale. As a result, we can trace a historical evolution of many of these tales by examining how bits and pieces of a story accumulated in different cultures and then eventually gelled to form a genre. We cannot say with historical precision when the literary fairy tale began its evolution, but we can trace motifs and elements of the literary fairy tale to numerous types of storytelling and stories of antiquity that contributed to the formation of a particular branch of telling and writing tales. In the Western European tradition this branching occurred sometime in the early medieval period (perhaps even earlier) and led to the social institution of a special literary genre (conte de fée) in the seventeenth century that today we call the literary fairy tale. I likened the evolutionary process of the specific form of the oral wonder tale and the literary fairy tale to a process of contamination and contagion—the motifs and plots of stories spread like viruses that eventually formed a clearly identifiable genre, species, or virus that we generally call the fairy tale. At the time that I was trying to develop my ideas, I was already familiar with Dan Sperber and Deirdre Wilson’s relevance theory and Sperber’s epidemiological approach to culture,2 but I was unfamiliar with Richard Dawkins’s concept of the meme, a cultural replicator that has led to the rise of memetics3—a speculative theory that, I believe, complements Sperber’s epidemiological approach to culture even though Sperber has misgivings about memetics.

Whereas the function of the house may be narrowly defined as ‘a shelter against heat, cold, rain, thieves and the inquisitive’ and ‘a certain number of cells appropriated to cooking, work and personal life’16 the function of a home—as an aspect of the sanctuary topos—is far broader.  The home is sanctified because it reflects, on a microcosmic level, the world as a whole. Humans, as made in their god’s image, sacralize a space by making it their own, by shaping it according to their needs and desires.

^[2] Proceeding from this definition I define the fantaseme as a recurrent narrative element inherent in fantasy as a genre. As will be seen from my analysis, sometimes fantasemes coincide with what other scholars call motifs or functions. More often, however, a fantaseme is a wider notion, and motifs and functions become subordinated fantasemes or simply are their variables. This is a consequence of the fact that fantasemes can expand into a whole text (e.g., a description of a secondary world), but also be confined to a small narrative detail (e.g. a door).

It is of course important to realize that, like plot⁷⁴, motif, function etc., a. fantaseme is an abstract notion, a mere instrument for research. It is an invariant which, in every concrete text, acquires this or that significance. Variables are concrete manifestations of a fantaseme in a text. Therefore, my object is to investigate fantasemes as well as the possible variables.

^[3]In fantasy literature, the characters are temporarily displaced from modern, linear time – chronos – into mythical, archaic

^[4] The best way of distinguish between fairy tales (both traditional and written by particular authors) and fantasy is thus that fairy tales take place in one world where, within the frames of the genre, everything is possible, animals can talk, wishes comes true by magic, people can fly etc. All these supernatural elements are taken for granted, and never does the protagonist wonder at them“.